Spisateljica Bruna Bajić: Jantar je moja prva ljubav

Bruna Bajić prva je ženska magistrica filma, medijske umjetnosti i animacije na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Režirala je dva filma i napisala knjigu za djecu "Modri horizonti i njihovi čuvari". Koje je savjete Bruna podijelila roditeljima i djeci, što misli o razvoju i poticanju kreativnosti i mašte kod djece ali i o tome koliko joj je Jantar značio, pročitajte u nastavku...

Budući da si napisala knjigu i režirala dva filma - što ti je bilo zahtjevnije i s kojim izazovima si se susrela?

Kroz svoj osobni rast i razvoj, uvijek me pratila neka čudna navika da prije ulaska u duet sa svojim snovima promislim da:

- ja to ne mogu
- da ja to ne znam

A onda opet s druge strane neka vječna znatiželja i želja za kreacijom prebacila bi me preko tog ruba sumnje u oblak stvaralaštva i od tada, pa dalje sam nezaustavljiva.
Ipak taj prvotni otpor i sumnja u ono ‘’kuda dalje’’ u meni i dalje ne jenjava.  Kreativni poslovi poput pisanja, režije, razrade projekta zahtijevaju prvo jaku viziju, potom jaku upornost, onda jake živce i puno strpljenja. Ići retrogradno (kada je sve gotovo analizirati proces- pozicija gledatelja/čitatelja/kritičara) ili suočiti se sa prazninom željnom postojanja (kreativni proces od samog počekta) nije ista stvar ni polazišna točka. Ono što je zahtjevno, ali je ujedno i veliki izazov je činjenica da u Hrvatskoj treba biti sposoban "voziti" jako puno elemenata svoga projekta simultano. S druge strane sada kada se osvrnem, unatoč svim izazovima, ne bih mijenjala ništa. Preko 20 kratkometražnih i srednjemetražnih filmova utabalo mi je put do dva uspješna i voljena dokumentarca, dvije knjige, prepunih kino dvorana. Jedino što se opet malo pribojavam činjenice da sada treba osvojiti neke nove horizonte, ali poučena primjerom, znam da će ovo biti samo uvertira za jedan novi let i osobni razvoj.

Koji je najvažniji savjet koji bi dala roditeljima pomorcima?
 
Pozicija iz koje mogu mjerodavno govoriti je svakako pozicija djeteta koje je odrastalo u pomoračkoj obitelji i koje zna sve moguće zamke u koje takva vrsta obitelji na rastanke može upasti. Ono što smatram da je najvažnije, a najteže to je biti svakoga dana bolja verzija sebe. Unaprijeđivati se, rasti, razvijati se, jer roditelji se s lakoćom mogu ogledati u vlastitoj djeci, kao i obrnuto. Smatram da je jako važno da se djeca do sedme godine nauče sigurnosti, ljubavi, da se nauče da su voljena, zaštićena i da za ništa nisu odgovorna od onoga šta se događa u odraslom svijetu. Ponekad od prevelike brige, odrasli ljudi zaborave da su djeca koliko god bila bistra, uvijek i ‘’samo’’ djeca. Čudesna djeca. ‘’Samo’’ u smislu potrebe da im se to dozvoli, a čudesna u toliko što u njima čući neizmjerna radost, bogatsvo i kreativnost koje treba upijati I diviti im se u najčišćem obliku van društvenih stega koje zamijene nerijetko vremenom svu tu genijalnost. Mislim generalno da je važno da se bar jednako, ako ne i više čisti um i duh koliko i stanovi i garaže, jer kada čovjek prestane čuti samoga sebe, sve oko njega pretvara se u buku. Stoga kao dijete koje je odrastalo u pomoračkoj obitelji izdvojila bih esenciju ovog teksta: dozvolite djeci da budu djeca, jedino tako će biti uistinu spremna odrasti.

Misliš li da premalo pažnje posvećujemo traumama iz djetinjstva?

Apsolutno da. Veliki sam ljubitelj psihologije, analize svega što ste događa kada čovjek zaboravi da se mora upoznati i pristaje se upoznatavati kroz oči i očekivanja drugih. Mislim kada bi se prebrojale "žrtve" vlastite nemoći da bi se iznenadili brojkama i ishodima. Knjige, dobra šetnja, pisanje, trčanje, opuštanje, što god tko voli, ali um zahtjeva njegu kao i tijelo. Što je veća potraga, manja je sreća, jer se čovjek gledajući oko sebe, odmiče od svega, a sve je u njemu. Traume iz djetinjstva, bile to trauma sa malim t ili velikim T mogu nositi vrata cjeloživotne percepcije. Svatko tko na iti jedan trenutak promisli da to i nije tako važno, zaglavio je u uskom otvoru.

Koliko nam mašta može pomoći da se nosimo s teškim situacijama?

Mašta je mogućnost da vidimo čega nema, da nemamo čega ima, da ičega ima kada svega nema i da svega ima kada ničega nema.
Mašta je prijatelj i kreator, mašta je moć koja se dotiče kroz nemoć da se drugima dokaže da postoji ono čega nema.
Mašta je igračka u praznoj ruci i punom umu koji zna da postoji i bez imena, a um je igralište mašte koja zna da um je bez nje samo sjena.
 
Sinoć sam ležala kraj svoje nećakinje. Kosi krov. 22h navečer. Strop prošaran svijećama:
"Bruna, je li tako da je gore na plafonu more i pijesak?’"
 -Je, i ribice.- kažem ja.
Uzela je ruku i prošla preko lica:"Vidi poškakljao me pijesak"- stavila je prst u ustala i zaspala.
"Moć koja se dotiče kroz nemoć da se drugima dokaže da postoji ono čega nema."
Sve šta "je", bilo je sjeme.
Sve šta "nije", samo je sjeme koje nije oplodila mašta, volja i strast.

Gube li djeca maštu u ovom vremenu opsjednutom tehnologijom?

Teško je predvidjeti u kojem će smjeru ići humanizacija ili dehumanizacija ljudskih emocija, a tako I dječjeg emotivnog razvoja. Emocije su nerijetko toliko neosviještene da čovjeku postaju preprekom, stoga mi je donekle I jasno zašto tehnologiju toliko privlači dehumanizacija kao potencijalni izlaz iz začaranog kruga pogrešaka nastalih nerafiniranim emocijama. Svaka generacija se pomalo plaši one koja dolazi, a opet se i svaka nadolazeća generacija grozi se pomalo I opravdano pogreškama onih koji sui m gradili vidike. Ono što znam da će sigurno biti sve zahtjevnije nalaziti čovjeka među ljudima. Vjerujem da je važno shvatiti da tehnologija kao i mediji mogu doživjeti svoju točku preokreta, jer njen utjecaj, ono čemu daje prostor i čemu daje moć je vrlo arbitraran i režiran i vjerujem da će vremenom taj moćni alat postati prostor za kreaciju, a ne za samounišitenje.

Gube li roditelji doticaj s djecom i rade li na komunikaciji s njima?

Još uvijek nisam roditelj, pa mi je teško pričati tako generalno o tako osjetljivim temama kao šta je roditeljstvo, ali svakako se duboko divim svakom čovjeku, svakom roditelju koji svom djetetu otvori horizonte toliko široko da ne zaluta u potrazi za vlastitim smislom. Težak je to zadatak i mislim da počinje prije svega od rada na sebi. Bez prestanka I bez kompromisa. Napuštajući formule, stvaramo svoju jednadžbu. Nije lako naći sretnog čovjeka, što samo po sebi pokazuje da postoji cijeli prostor i prostranstvo za potragu. Komunicirati nije lako. To nije samo govor, to je i osjećaj, energija, povjerenje. Koliko si spreman reći o sebi i sposoban čuti o drugome. To je mala umjetnost, a još kad se radi o roditeljima koji plešu nerijetko po tankoj žici…moj naklon.

Napisala si knjigu za djecu - što misliš kada djeca prestanu čitati i zašto?

Mislim da se djeca u velikom postotku u svojim životnim navikama ugledaju na svoje roditelje. Isto vrijedi i za čitanje. Tko voli čitati, najčešće je odrastao u okruženju koje je pružilo ‘’toleranciju’’ i svijest o takvom obliku prijateljstva, jer knjiga uistinu je prijatelj. Prijatelj koji zna točno koliko treba da nas razumije i odvede korak dalje. Nekada bih znala imati godinama knjige u ormaru, ne taknuti ih jer su mi djelovale dosadne. Par godina kasnije, stigle bi se u iskustvu, prepoznale i stopile. To je tako s knjigama. Mijenjaju lica, slova stranice sukladno našoj percepciji. Svakako smatram da roditelj koji svoje dijete upozna sa knjigama, nikada neće gledati svoje dijete samo ni usamljeno. Knjige su vrata percepcije koja mogu odvesti u neslućenu svijest, a nakon nekih više nikada čovjek ne može biti isti. Čarolija uma koja se vrpolji između slova i vidi prostranstvo na uskim prašnjavim stranicama, to je čitanje.A prestaju li djeca čitati…vjerujem da ona koja su počela ne prestaju.

Koju ulogu igraju učitelji u razvoju i poticanju kreativnosti?

Vjerujem da će školstvo morati polako prekrojiti svoju haljinuiI ove male genijalne umove početi ozbiljnije shvaćati. Ima divnih učitelja, ali smatram da su im ruke još uvelike vezane. Vjerujem u dobro, jer znam da vjera kroji, a kritika razara. Mislim da se mogu dogoditi čudesne stvari, ako dovoljan broj ljudi povjeruje i djeluje. Apsolutno da je škola djeci prvi susret sa svijetom i njegovim pravilima i da tu treba biti vrlo nježan i oprezan. Jedna perceptivna stvarnost počinje se utišavati i mozak prelazi u jednu drugačiju vibraciju, vrlo fleksibilnu. Vjerujem da je školstvo zapravo misterij koji se tek mora razotkriti I sinkronizirati se svijetom koji dolazi.

Tvoj otac je veliki dio života proveo na moru u različitim dijelovima svijeta. Koliko je važno učenje jezika u današnjem svijetu?

Tata bi uvijek dolazio sa dalekih putovanja pun priča o drugim kulturama, riječima koje je načuo ili naučio, pričao bi nam o hrani koje druge kulture jedu i vole, o običajima, o manirima. Kažu da čovjeka nikada ne možeš uistinu upoznati dok ne znaš njegov jezik. Moja knjiga je prevedena na engleski i na španjolski i sada kada čitam tu knjigu..čitam je kao u nekom trećem licu, jer je tako daleko od jezika na kojem je nastala. Jezik je emocija, vibracija, kulturno nasljeđe, poznata enigma koliko god to zvučalo nespojivo. Engleski jezik danas je neophodan za bilo kakav posao, a da ne govorimo o ozbiljnijem radu. Sve ostalo šta čovjek usvoji, nauči, savlada, bogatstvo je koje se ne da mjeriti.

Na koji način je Jantar tebi pomogao na tvome putu i kako ga pamtiš?

Jantar. <3 Jantar je moja prva ljubav kad su škole stranih jezika u pitanju. Kod profesorice Sobin naučila sam se samopouzdanju. Naučila sam se valorizirati svoj talent i ne sužavati svoj potencijal. Nije čudo šta je ta škola podigla tolike generacije, jednostavno ima nešto u njoj. Jantar je škola koja nije samo škola, već ima to nešto nježno reformirano, to je mjesto gdje se osluškuje interes, kapaciteti i brusi se potencijal. Ono šta je posebno važno za istaknuti je strast profesorice Sobin da potakne ljude koji stvaraju.

Jednom sam je željela počastiti kartom na moju promociju filma i znate šta je rekla? "Ja i na predstave svoga sina plaćam karte. Onaj tko stvara, taj i zaslužuje." Trebam li spominjati da je nikada nisam uspjela nagovoriti, a na svakoj promociji ili projekciji je bila u prvom redu?

E to su profesori. Ljudi uz koje se uči i raste. To je Jantar. <3

Inkluzivna učionica

U stvaranju suvremenog i modernog društva veliki se naglasak stavlja na toleranciju, prihvaćanje i uključivanje svakog čovjeka. Istu je stvar potrebno učiniti želimo li stvoriti modernu i suvremenu školu. Stvarajući takvu školu zapravo stvaramo i takvo društvo. Osvješćujući takav pristup često se govori o inkluziji i prihvaćanju različitosti. Inkluzija i inkluzivna učionica podrazumijevaju okruženje u koje su uključeni različiti učenici, od onih posebno nadarenih do onih s poteškoćama u učenju, kao što su disleksija, ADHD ili neki od oblika autizma, kao i svi oni između. Valja napomenuti kako serazličitost u učionici ne mora nužno odnositi na određene etikete koju vaši učenici mogu ili ne moraju imati, nego se odnosi na općenito razumijevanje postojanja različitih individua kao što smo svi mi. Svaki je učenik, dijete, adolescent ili odrasla osoba, drugačiji, s vlastitim interesima, problemima i potrebama te o tome treba voditi računa pripremajući se i održavajući nastavu. Kako približiti sadržaje nastave svakome učeniku pitanje je koje muči svakog nastavnika koji imalo preispituje svoj rad. Na to pitanje nema jedinstvenog odgovora, ali ono što treba činiti je eksperimentirati i truditi se učiniti poučavanje i učenje vrijednim pamćenja. Neki od načina kojima možemo to pospješiti su personaliziranje učenja, korištenje multisenzornih principa te diferencijacija.

Personaliziranje učenja podrazumijeva pružanje prilagođenijeg i posebno skrojenog obrazovanja svakom učeniku. Počinje od razumijevanja potreba različitih učenika te se ogleda u pružanju različitih prilika i potpore svakom od njih. Kako bi do usvajanja sadržaja uopće došlo potrebno je i aktivno sudjelovanje učenika i preuzimanje odgovornosti za vlastito učenje što se postiže kvalitetnom motivacijom koja je učitelju jedan od najvećih izazova. Jedan od naizgled očitih primjera povezanosti personaliziranog učenja, učeničke motivacije i njihovog angažiranja je približavanje nastavnih tema njihovim interesima. Bilo da se radi o djetetu ili odraslom polazniku, učenik će se u nastavni proces radije uključiti ako je tema bliska onome što njega ili nju zanima.

Multisenzorno učenje je pristup poučavanju koji kombinira auditorne, vizualne i taktilne elemente u zadacima. Multisenzorno učenje povezano je s različitim oblicima inteligencije i stilovima učenja. Smatra se kako učenik sa zastupljenijim određenim tipom inteligencije lakše uči određenim stilom. No, to ne znači kako ćemo učeniku koji bolje uči vizulano potpuno zanemariti auditivni dio. Multisenzorno učenje upravo podrazumijeva kombinaciju više osjetila te usvajanje istog sadržaja na različite načine. Koristimo li multisenzorne principe, učenicima ćemo pri usvajanju, primjerice, novog vokabulara, prvo pokazati sliku ili stvarni predmet, nakon toga će učenici čuti kako se izgovara, zatim ponoviti, tek onda vidjeti riječ i naposlijetku je i napisati. Kod multisenzornog poučavanja načelo ponavljanja ima jednu od ključnih uloga jer potiče tzv. overlearning odnosno automatizaciju jezičnih vještina i elemenata. Ponavljanje ne mora, ali i ne smije biti šturo prepisivanje i ponavljanje za učiteljem. Vratimo li se na primjer usvajanja novog vokabulara, učenici, nakon što su prvi put napisali novonaučenu riječ, mogu je pisati prstom po zraku ili prijatelju na leđima, izraditi je od plastelina, povezivati slova zapisana na komadićima papira, vježbati kroz različite igre te uz pomoć aplikacija kao što je, primjerice Quizlet.

Diferencijacija (eng. diferentiation) također podrazumijeva prilagođavanje poučavanja individualnim potrebama. Ona obuhvaća diferencijaciju sadržaja i zadataka, diferencijaciju samog procesa učenja i potpore učenicima za vrijeme istoga, diferencijaciju ishoda učenja te diferencijaciju okoline za učenje. Budući da je nemoguće od učitelja očekivati kako će za svakog učenika posebno izraditi zadatke za svaki sat, korištenje kontinuirane procjene napretka učenika, a ne isključivo testova, svakako je uspješan način diferencijacije i poučavanja uopće. Nekoliko primjera diferencijacije koje učitelj jednostavno može primijeniti na satu su prilagođavanje brzine tumačenja, češće provjeravanje učenika kojima potpuno samostalan rad ide teže nego ostalima te dodjeljivanje različitih uloga u grupnome radu. Primjerice, imate li sramežljivijeg učenika koji u grupi neće preuzeti inicijativu, možete mu dodijeliti ulogu zapisničara. Tako će biti aktivan, a ne izložen nečemu što mu predstavlja nelagodu.

Valja još jednom zaključiti kako za pitanje različitosti u učionici nema jednostavnog rješenja, ali prvi korak svakako treba biti osvješćivanje postojanja različitih potreba kod svakog učenika, ne samo onoga s etiketom poteškoće u učenju. Posebnu pažnju treba obratiti na individualne stilove učenja, potrebe i motivaciju; pažljivo planirati nastavu, učiniti poučavanje što nezaboravnijim, učenicima pružati potporu te sigurnu i ugodnu okolinu.

Iva Meštrović, mag.edu.

Ljetna škola engleskog, Jantar & Select English

U nedjelju rano ujutro vladalo je sveopće uzbuđenje. Ne zna se tko je više jedva čekao pokret, djeca, roditelji ili ja – „teacherica“ u pratnji. Na aerodromu kaos, zadnji dan Ultre i redovi van zgrade. Ali sve smo strpljivo obavili i dočekali, kao i dva leta do Londonskog Heathrowa, gdje nas je dočekao taksi. Jelena, naša najmlađa (i najhrabrija) sudionica, odvezena je u drugu školu za mlađe učenike, a mi 30 minuta dalje. Nakon stvarno dugog dana dočekalo nas je ljubazno osoblje našeg organizatora Select Englisha i prekrasna škola Friends u Saffron Waldenu. Smještena u fantastičnoj viktorijanskoj zgradi, okružena zelenilom i sportskim terenima, izgleda točno onako kako zamišljam engleske „boarding schools“, to jest škole u kojima učenici žive i uče tijekom godine. Čula sam komentare da i blagovaonica s visokim drvenim stropovima izgleda kao iz Harry Pottera. Prekrasan okoliš nadopunilo je fantastično vrijeme, neobično za englesku sa suncem i 30 stupnjeva!

Ponedjeljak je djeci počeo radno, pisali su test, smješteni su u grupe i krenula je zajednička aktivnost pronalaženja i fotografiranja predmeta za svako slovo abecede. Dobra prilika da se učenici međusobno bolje upoznaju, i istraže okruženje škole koja im je na raspolaganju. Nakon toga nastava engleskog i navikavanje na dnevni ritam - doručak u 8:30, tri sata nastave s pauzama od 9:30 - 13:00. Zatim ručak, i zadnji sat od 14:00 - 15:00. Nakon toga popodnevne aktivnosti do večere u 18, i večernje aktivnosti u 19h, pa slobodno vrijeme do 22:30 kada djeca moraju biti u sobama. Za slobodno vrijeme na programu je druženje po klupicama, pa tenis, nogomet, stolni tenis, ragbi i tako dalje i tako dalje. Naravno, za voditelje je raspored malo drugačiji, i umjesto sati aktivnosti na rasporedu je druženje s drugim voditeljima, šetnje po šarmantnom Saffron Waldenu, praćenje aktivnosti s fotoaparatom u rukama (uz sveopće neodobravanje djece – selfiji su poželjni u nedogled, ali normalna fotka je neprihvatljivo mućenje)  i izleti u Cambridge. Nije loše :)

Djecu je nastava oduševila, bas kako se trudimo i u Jantaru satovi se temelje na konverzacijskom pristupu, svaki dan se pokriva neka tema, i onda se na temelju toga radi razgovor, vokabular i gramatika. Zadnji sat je prvi tjedan rezerviran za projekte, a drugi tjedan za pripremu za talent show na kojem ce svaka grupa pokazati neki skeč, pjesmu ili slično. Popodne prvog dana upoznali smo Saffron Walden, mali trgovački grad u pokrajini Essex, poseban zbog nizova šarenih srednjovjekovnih kuća s prekrasnim pročeljima i puno malih dućana, cijelim nizom uređenih parkova i labirintom od živice. I, na veselje svih učenika, Starbucksom. Navečer je bilo vrijeme za welcome party tijekom kojeg su djeca imala niz zabavnih aktivnosti, pa su gradili tornjeve od špageta i sljezovih kolačića, „gradili“ engleske riječi stvarajući rukama i nogama oblike i trčali oko čunjeva zavezanih očiju. Voditelji su im se slatko smijali i sve bilježili za uspomenu.

U utorak i četvrtak popodneva su rezervirana za sportske aktivnosti, bilo organizirane, bilo samostalne jer su učenici mogli u bilo koje doba sami uzeti rekete, lopte i sličnu opremu. Srijede su dani za izlete, i prvi tjedan smo već u 13h pokupili svoje ručkove za po putu, i krenuli u Cambridge. Najpoznatiji po svom sveučilištu utemeljenom 1209, danas je Cambridge ljetna meka učenika engleskog iz cijelog svijeta. Kažu da je najljepše cambridge vidjeti sa rijeke Cam, s koje se vide stražnja pročelja koledža, njihovi vrtovi, mostovi i šetnice. Po rijeci se kreće u brodićima koje se pokreće i kojima se upravlja pomoću dugačkog štapa, a ta najpopularnija turistička aktivnost zove se punting. Svatko može unajmiti brodić bez posebnih uputa o upravljanju istima (malo čudno s obzirom na englesku opsjednutost sigurnošću), pa možete zamisliti kaos koji nastane na uskoj rijeci. Djeca su imala priliku sami uživati u ovom autohtonom iskustvu, i moram priznati  da su se naši dalmoši fenomenalno snašli, usprkos gunguli. Uživancija! Nakon puntinga, posjetili smo i prekrasan koledž St John's, utemeljen u 16 stoljeću. Nevjerojatno je zamisliti da neki srečkovići provode studentske dane u takvom okruženju, a možda ce i neki mladi Jantarovci biti inspirirani viđenim i završiti na ovom prestižnom sveučilištu :)

Najiščekivanija je bila subota i izlet u London. Krenuli smo u rano jutro, i kada su se pojavili prvi obrisi grada u daljini, nitko sretniji od mene :) iz busa smo vidjeli i Tower Bridge i Tower of London i prišli Embankmentu gdje smo se iskrcali, skoro pod samim Westministerom! Nezaobilazni selfiji s Big Benom, šetnja uz Westministersku opatiju pa kroz park St James. London inače ima osam kraljevskih parkova, i ovaj je najstariji, poznat po pticama vodaricama koje smo promatrali na putu prema Buckinghamskoj palači. Ispred palače nezaobilazna gužva, tako da smo se odmorili i pojeli u parku, i nastavili šetnju po Mallu, ulici koja spaja palaču s Trafalgar Sqareom. Umorni od hodanja u grupi, mi hrvati odlučili smo se malo odvojiti i krenuti u vlastite avanture u organizaciji teacher Eve :) Nakon pola sata naslikavanja pred/u/pokraj crvenih telefonskih govornica, i detaljne „obrade“ nekoliko suvenirnica, krenuli smo u šetnju prema meni najdražoj južnoj strani rijeke Temze. Pješački most Charing Cross savršeno je mjesto za fotografije na koje stane i London Eye i Westminister i Big Ben! I napokon smo izvan gužve, na prekrasnom South Banku, mjestu za šetnju, s glazbom, kafićima, muzejima, kazalištima, a sve šareno i kreativno. London u najboljem svjetlu! Uz obalu rijeke u pijesku neki rade fantastične skulpture, a mi hodamo, smijemo se i uživamo. Dobro, i ja stalno brojim do sedam da nekoga ne izgubim i malo mi se rugaju, al to je ok. Cilj nam je muzej Tate Modern, ne toliko zbog kulturnog uzdizanja (iako mi je to najdraži muzej ne samo u Londonu nego i šire), nego zbog nevjerojatnog pogleda koji s muzeja puca na grad – ispred njega Millenium Bridge i katedrala St Paul's, iza nje City, Londonsko financijsko središte s fenomenalnom arhitekturom, a s istočne strane Shard – nova, najviša zgrada u Londonu sa svojih impresivnih 310 metara. Nažalost, nakon naše ugodne šetnje morali smo požuriti, uz sjevernu obalu rijeke prema Covent Gardenu i ostatku naše grupe. Ali doći ćemo mi ponovo, ipak je to London :)

Izletima tu nije kraj, u nedjelju smo se zaputili u još jedan od mojih engleskih favorita – Oxford. Njegovo sveučilište još je starije od onog u Cambridgeu, i prekrasna arhitektura i lijepa atmosfera čine ga nezaobilaznim mjestom za posjetu u Engleskoj. Djeca su se veselila koledžu Christ Church, u čijoj su poznatoj blagovaonici snimane scene iz Harry Pottera i koja je inspirirala blagovaonicu u filmu. Nažalost, bio je zatvoren, ali posjetili smo jednako impresivan New College, s nevjerojatnim vitrajima u kapelici, i s prekrasnim vrtovima. S obzirom da nas je London umorio, djeca su dobila slobodno za šoping i šetnju, a voditelji za kavu i meditaciju u inspirativnom okruženju. Hrvati su opet bili proaktivni, i sami su se provozali autobusom na dva kata, što im je bila neostvarena želja od prethodnog dana. Teacher je bila ponosna na njihovu snalažljivost i samostalnost!! Većina ih se vratila i s majicama University of Oxford, pa ako neće biti Cambridge, možda će ići stopama poznatih oxfordskih džaka kao što su Stephen Hawking, J.R.R. Tolkien ili Amal Clooney.

No, da se malo vratimo s izleta na neke od naših popodnevnih i večernjih aktivnosti – uživali smo na primjer u UV light disco, za kojeg smo se pripremali oslikavanjem lica s UV bojama i ukrašavanje raznom dodatnom svjetlećom opremom. Tu je bio i Casino Night na kojem se moglo zaraditi za slatkiše, ukrašavanje majica, Summer Fair s raznim zabavnim aktivnostima kao što je bila borba vodenim balonima i natjecanje učenika i nastavnika u kojem su učenici imali priliku nastavnike pogoditi „pitom“ od šlaga (da, i ja sam završila sa šlagom po faci i kosi). Mi Jantarovci smo u popodnevnoj posjeti tradicionalnom pub-u proslavili rođenje male Ane, sestre našeg Luke, uz fish, chips and mushy peas (pohana riba s krumpirićima i pireom od graška). Drugi dan smo kupovali knjige u antikvarijatu (neki od nas) i zabavljali se u labirintu u parku u Saffron Waldenu. Naš zadnji izlet, u srijedu drugog tjedna, bio je u mjesto Bury St Edmunds, stari trgovački grad u pokrajini Suffolk. Vjeruje se da su se engleski baruni 1214 sastali u crkvi ovog grada i zakleli se da će natjerati kralja Johna da prihvati Povelju sloboda, dokument koji je doveo do stvaranja Magne Carte. U samom mjestu impresivni su ostaci opatije koja je nekad bila među najbogatijim benediktinskim samostanima u Engleskoj sve do Henrika VIII koji je raspustio samostane. Danas temelji opatije tvore zanimljive oblike koji ukrašavaju prekrasan park. Ali Bury je poznat i po šopingu, zadnja prilika za djecu prije odlaska.

Zadnji dan tečaja prošao je u završnim pripremama za talent show. Svaka grupa izvela je neki skeč, pjesmu, ples, sve to pred publikom na pozornici i, naravno, na engleskom jeziku. Bilo je zabavno i stvarno vrijedno divljenja! Nakon pakiranja došlo je vrijeme i za završni tulum. Pjesma, ples, slikanje, borba u sumo odijelima, oslikavanje lica i, na kraju, suze. Nije lako nakon dva tjedna ostaviti nove prijatelje i ovo prekrasno okruženje.

U zračnu luku krenuli smo već u 3 sata ponoći, tako da je putovanje natrag svima sigurna sam u magli. Ali zato su uspomene na prekrasna dva tjedna u Engleskoj nadam se svima fantastične kao meni.

  • IMG 2824
  • IMG 2890
  • IMG 2900
  • IMG 2942
  • IMG 3100
  • IMG 3154
  • IMG 3226
  • IMG 3348
  • IMG 3360

    Na našim web stranicama koristimo kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo Vas da prije korištenja web stranice pročitate Izjavu o privatnosti i zaštiti osobnih podataka. Klikom na poveznicu 'RAZUMIJEM' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.
    IZJAVA O PRIVATNOSTI I ZAŠTITI OSOBNIH PODATAKA RAZUMIJEM