Interview: Bruna Bajić, spisateljica

Bruna Bajić prva je ženska magistrica filma, medijske umjetnosti i animacije na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Režirala je dva filma i napisala knjigu za djecu "Modri horizonti i njihovi čuvari". Koje je savjete Bruna podijelila roditeljima i djeci, što misli o razvoju i poticanju kreativnosti i mašte kod djece ali i o tome koliko joj je Jantar značio, pročitajte u nastavku...

Budući da si napisala knjigu i režirala dva filma - što ti je bilo zahtjevnije i s kojim izazovima si se susrela?

Kroz svoj osobni rast i razvoj, uvijek me pratila neka čudna navika da prije ulaska u duet sa svojim snovima promislim da:

- ja to ne mogu
- da ja to ne znam

A onda opet s druge strane neka vječna znatiželja i želja za kreacijom prebacila bi me preko tog ruba sumnje u oblak stvaralaštva i od tada, pa dalje sam nezaustavljiva.
Ipak taj prvotni otpor i sumnja u ono ‘’kuda dalje’’ u meni i dalje ne jenjava.  Kreativni poslovi poput pisanja, režije, razrade projekta zahtijevaju prvo jaku viziju, potom jaku upornost, onda jake živce i puno strpljenja. Ići retrogradno (kada je sve gotovo analizirati proces- pozicija gledatelja/čitatelja/kritičara) ili suočiti se sa prazninom željnom postojanja (kreativni proces od samog počekta) nije ista stvar ni polazišna točka. Ono što je zahtjevno, ali je ujedno i veliki izazov je činjenica da u Hrvatskoj treba biti sposoban "voziti" jako puno elemenata svoga projekta simultano. S druge strane sada kada se osvrnem, unatoč svim izazovima, ne bih mijenjala ništa. Preko 20 kratkometražnih i srednjemetražnih filmova utabalo mi je put do dva uspješna i voljena dokumentarca, dvije knjige, prepunih kino dvorana. Jedino što se opet malo pribojavam činjenice da sada treba osvojiti neke nove horizonte, ali poučena primjerom, znam da će ovo biti samo uvertira za jedan novi let i osobni razvoj.

Koji je najvažniji savjet koji bi dala roditeljima pomorcima?

Pozicija iz koje mogu mjerodavno govoriti je svakako pozicija djeteta koje je odrastalo u pomoračkoj obitelji i koje zna sve moguće zamke u koje takva vrsta obitelji na rastanke može upasti. Ono što smatram da je najvažnije, a najteže to je biti svakoga dana bolja verzija sebe. Unaprijeđivati se, rasti, razvijati se, jer roditelji se s lakoćom mogu ogledati u vlastitoj djeci, kao i obrnuto. Smatram da je jako važno da se djeca do sedme godine nauče sigurnosti, ljubavi, da se nauče da su voljena, zaštićena i da za ništa nisu odgovorna od onoga šta se događa u odraslom svijetu. Ponekad od prevelike brige, odrasli ljudi zaborave da su djeca koliko god bila bistra, uvijek i ‘’samo’’ djeca. Čudesna djeca. ‘’Samo’’ u smislu potrebe da im se to dozvoli, a čudesna u toliko što u njima čući neizmjerna radost, bogatsvo i kreativnost koje treba upijati I diviti im se u najčišćem obliku van društvenih stega koje zamijene nerijetko vremenom svu tu genijalnost. Mislim generalno da je važno da se bar jednako, ako ne i više čisti um i duh koliko i stanovi i garaže, jer kada čovjek prestane čuti samoga sebe, sve oko njega pretvara se u buku. Stoga kao dijete koje je odrastalo u pomoračkoj obitelji izdvojila bih esenciju ovog teksta: dozvolite djeci da budu djeca, jedino tako će biti uistinu spremna odrasti.

Misliš li da premalo pažnje posvećujemo traumama iz djetinjstva?

Apsolutno da. Veliki sam ljubitelj psihologije, analize svega što ste događa kada čovjek zaboravi da se mora upoznati i pristaje se upoznatavati kroz oči i očekivanja drugih. Mislim kada bi se prebrojale "žrtve" vlastite nemoći da bi se iznenadili brojkama i ishodima. Knjige, dobra šetnja, pisanje, trčanje, opuštanje, što god tko voli, ali um zahtjeva njegu kao i tijelo. Što je veća potraga, manja je sreća, jer se čovjek gledajući oko sebe, odmiče od svega, a sve je u njemu. Traume iz djetinjstva, bile to trauma sa malim t ili velikim T mogu nositi vrata cjeloživotne percepcije. Svatko tko na iti jedan trenutak promisli da to i nije tako važno, zaglavio je u uskom otvoru.

Koliko nam mašta može pomoći da se nosimo s teškim situacijama?

Mašta je mogućnost da vidimo čega nema, da nemamo čega ima, da ičega ima kada svega nema i da svega ima kada ničega nema.
Mašta je prijatelj i kreator, mašta je moć koja se dotiče kroz nemoć da se drugima dokaže da postoji ono čega nema.
Mašta je igračka u praznoj ruci i punom umu koji zna da postoji i bez imena, a um je igralište mašte koja zna da um je bez nje samo sjena.

Sinoć sam ležala kraj svoje nećakinje. Kosi krov. 22h navečer. Strop prošaran svijećama:
"Bruna, je li tako da je gore na plafonu more i pijesak?’"
-Je, i ribice.- kažem ja.
Uzela je ruku i prošla preko lica:"Vidi poškakljao me pijesak"- stavila je prst u ustala i zaspala.
"Moć koja se dotiče kroz nemoć da se drugima dokaže da postoji ono čega nema."
Sve šta "je", bilo je sjeme.
Sve šta "nije", samo je sjeme koje nije oplodila mašta, volja i strast.

Gube li djeca maštu u ovom vremenu opsjednutom tehnologijom?

Teško je predvidjeti u kojem će smjeru ići humanizacija ili dehumanizacija ljudskih emocija, a tako I dječjeg emotivnog razvoja. Emocije su nerijetko toliko neosviještene da čovjeku postaju preprekom, stoga mi je donekle I jasno zašto tehnologiju toliko privlači dehumanizacija kao potencijalni izlaz iz začaranog kruga pogrešaka nastalih nerafiniranim emocijama. Svaka generacija se pomalo plaši one koja dolazi, a opet se i svaka nadolazeća generacija grozi se pomalo I opravdano pogreškama onih koji sui m gradili vidike. Ono što znam da će sigurno biti sve zahtjevnije nalaziti čovjeka među ljudima. Vjerujem da je važno shvatiti da tehnologija kao i mediji mogu doživjeti svoju točku preokreta, jer njen utjecaj, ono čemu daje prostor i čemu daje moć je vrlo arbitraran i režiran i vjerujem da će vremenom taj moćni alat postati prostor za kreaciju, a ne za samounišitenje.

Gube li roditelji doticaj s djecom i rade li na komunikaciji s njima?

Još uvijek nisam roditelj, pa mi je teško pričati tako generalno o tako osjetljivim temama kao šta je roditeljstvo, ali svakako se duboko divim svakom čovjeku, svakom roditelju koji svom djetetu otvori horizonte toliko široko da ne zaluta u potrazi za vlastitim smislom. Težak je to zadatak i mislim da počinje prije svega od rada na sebi. Bez prestanka I bez kompromisa. Napuštajući formule, stvaramo svoju jednadžbu. Nije lako naći sretnog čovjeka, što samo po sebi pokazuje da postoji cijeli prostor i prostranstvo za potragu. Komunicirati nije lako. To nije samo govor, to je i osjećaj, energija, povjerenje. Koliko si spreman reći o sebi i sposoban čuti o drugome. To je mala umjetnost, a još kad se radi o roditeljima koji plešu nerijetko po tankoj žici…moj naklon.

Napisala si knjigu za djecu - što misliš kada djeca prestanu čitati i zašto?

Mislim da se djeca u velikom postotku u svojim životnim navikama ugledaju na svoje roditelje. Isto vrijedi i za čitanje. Tko voli čitati, najčešće je odrastao u okruženju koje je pružilo ‘’toleranciju’’ i svijest o takvom obliku prijateljstva, jer knjiga uistinu je prijatelj. Prijatelj koji zna točno koliko treba da nas razumije i odvede korak dalje. Nekada bih znala imati godinama knjige u ormaru, ne taknuti ih jer su mi djelovale dosadne. Par godina kasnije, stigle bi se u iskustvu, prepoznale i stopile. To je tako s knjigama. Mijenjaju lica, slova stranice sukladno našoj percepciji. Svakako smatram da roditelj koji svoje dijete upozna sa knjigama, nikada neće gledati svoje dijete samo ni usamljeno. Knjige su vrata percepcije koja mogu odvesti u neslućenu svijest, a nakon nekih više nikada čovjek ne može biti isti. Čarolija uma koja se vrpolji između slova i vidi prostranstvo na uskim prašnjavim stranicama, to je čitanje.A prestaju li djeca čitati…vjerujem da ona koja su počela ne prestaju.

Koju ulogu igraju učitelji u razvoju i poticanju kreativnosti?

Vjerujem da će školstvo morati polako prekrojiti svoju haljinuiI ove male genijalne umove početi ozbiljnije shvaćati. Ima divnih učitelja, ali smatram da su im ruke još uvelike vezane. Vjerujem u dobro, jer znam da vjera kroji, a kritika razara. Mislim da se mogu dogoditi čudesne stvari, ako dovoljan broj ljudi povjeruje i djeluje. Apsolutno da je škola djeci prvi susret sa svijetom i njegovim pravilima i da tu treba biti vrlo nježan i oprezan. Jedna perceptivna stvarnost počinje se utišavati i mozak prelazi u jednu drugačiju vibraciju, vrlo fleksibilnu. Vjerujem da je školstvo zapravo misterij koji se tek mora razotkriti I sinkronizirati se svijetom koji dolazi.

Tvoj otac je veliki dio života proveo na moru u različitim dijelovima svijeta. Koliko je važno učenje jezika u današnjem svijetu?

Tata bi uvijek dolazio sa dalekih putovanja pun priča o drugim kulturama, riječima koje je načuo ili naučio, pričao bi nam o hrani koje druge kulture jedu i vole, o običajima, o manirima. Kažu da čovjeka nikada ne možeš uistinu upoznati dok ne znaš njegov jezik. Moja knjiga je prevedena na engleski i na španjolski i sada kada čitam tu knjigu..čitam je kao u nekom trećem licu, jer je tako daleko od jezika na kojem je nastala. Jezik je emocija, vibracija, kulturno nasljeđe, poznata enigma koliko god to zvučalo nespojivo. Engleski jezik danas je neophodan za bilo kakav posao, a da ne govorimo o ozbiljnijem radu. Sve ostalo šta čovjek usvoji, nauči, savlada, bogatstvo je koje se ne da mjeriti.

Na koji način je Jantar tebi pomogao na tvome putu i kako ga pamtiš?

Jantar. <3 Jantar je moja prva ljubav kad su škole stranih jezika u pitanju. Kod profesorice Sobin naučila sam se samopouzdanju. Naučila sam se valorizirati svoj talent i ne sužavati svoj potencijal. Nije čudo šta je ta škola podigla tolike generacije, jednostavno ima nešto u njoj. Jantar je škola koja nije samo škola, već ima to nešto nježno reformirano, to je mjesto gdje se osluškuje interes, kapaciteti i brusi se potencijal. Ono šta je posebno važno za istaknuti je strast profesorice Sobin da potakne ljude koji stvaraju.

Jednom sam je željela počastiti kartom na moju promociju filma i znate šta je rekla? "Ja i na predstave svoga sina plaćam karte. Onaj tko stvara, taj i zaslužuje." Trebam li spominjati da je nikada nisam uspjela nagovoriti, a na svakoj promociji ili projekciji je bila u prvom redu?

E to su profesori. Ljudi uz koje se uči i raste. To je Jantar. <3