Interview: Luna Pilić, glumica

„Mala je najbolja glumica s kojom sam ikada radio!“ napisao mi je Slavko Sobin kad sam mu spomenuo Lunu Pilić. „Spektakularna je“, nastavio je. Ja sam ga podsjetio da sam ga nekoliko godina unazad bio zamolio da navrati do Jantara i upozna se s jednom curom koja je imala ambiciju studirati glumu i kojoj je Slavko bio uzor te da on tada nije uspio pronaći vremena za bratove sulude zahtjeve.

Ta cura je, naravno, bila upravo Luna Pilić koja je tada završavala najvišu razinu engleskog jezika (C2) u Jantaru, nakon čega je i polagala Cambridge CPE ispit. Ja je pamtim kao jednu vedru i otvorenu osobu, klinku koja je uvijek rado ćakulala kada bi navratila u ured. Danas Luna studira glumu na akademiji u Beogradu, a nedavno je svima postala poznata kao Slavkova (tj. Žungulova) djevojka u seriji Crno-bijeli svijet. Za božićne praznike je unatoč pandemiji uspjela doći doma, pa smo je uhvatili za kratki razgovor, koji je započela velikim pozdravom teacher Vesni i Anti.

Ja se sjećam da si jako željela studirati glumu. Ako se dobro sjećam, otac ti nije bio baš presretan s tom željom. To je sve bilo prije točno pet godina kada si otišla iz Jantara. Ispričaj mi malo kako si došla do ostvarenja svojih želja i prve velike uloge.

Hmmm. Otac nije bio presretan, ali me je isto maksimalno podržavao. Općenito su me roditelji jako podržavali tu prvu godinu nakon srednje škole, ali kako tada nisam upala na studij glume onda su inzistirali da upišem nešto drugo. Uz glumu sam uvijek voljela i književnost, pa sam tako upisala studij ruskog jezika i komparativne književnosti. Međutim, mene je iskreno zanimala ruska književnost, ali ne i ruski jezik. Misec dana nakon početka studija našla sam se u situaciji da se od mene očekuje da nešto studiram samo zato što sam to i upisala, a da ja to nisam željela.

U tom trenutku sam se prebacila na jednopredmetni studij komparativne književnosti. Otac se naljutio jer je smatrao da mi studij same komparativne književnosti ne otvara previše mogućnosti u životu. Međutim, ja sam taj studij završila u roku, a u međuvremenu sam nastavila pokušavati upisati studij glume. U Zagrebu sam dva puta bila u užem krugu, u Sarajevu sam bila u užem krugu... Jedne godine sam pokušala Zagreb, Beograd, Novi Sad i Sarajevo. Otac je uzea godišnji i vozao me na sve te prijave – tu vidiš koliku mi je u biti pružao podršku. U trenucima kada sam se i sama gubila, on je nalazio načine da me ohrabri.

Onda sam doznala za tu Akademiju gdje klasu prima Goran Jevtić. U Srbiji je taj studij malo drugačiji nego kod nas – tamo jedan profesor sam bira svoju klasu i ti si s tim profesorom naredne četiri godine. Često ćeš kod srpskih glumaca vidjeti status „završio klasu kod toga i toga“. Smatra se da taj profesor ostavlja svoj „pečat“ na tebi, odnosno da ćeš malo pokupiti glumački stil svog profesora.

Jedna cura iz Splita je završila baš kod njega. Prvo sam se našla s njom pa zatim otišla u Beograd na konzultacije. Upoznam Jevtića i odlipim! Odem na predrok u peti misec i upadnem. Totalno mi se svit otvoria i to lito mi je bilo najopuštenije lito ikada. To je bilo 2019. godine, sada sam na drugoj godini studija. U jednom trenutku smo dobili novog profesora, glumca Bojana Žirovića i to je ispalo predobro! On je prvi put predavao na fakultetu i toliko se dao u taj posao da je na kraju ispao fenomenalan profesor.

Jedna lijepa i motivirajuća priča, ali meni (kao nekome tko radi u obrazovanju) jadna stvar posebno upada u uho. Naime, Slavko je u razgovoru sa mnom imao samo pohvale na račun tvoje glume i tvog talenta, a vidim da te jednako tako hvali i otvoreno po raznoraznim novinama i portalima. Kako je moguće da kolege iz struke imaju takav stav, a istovremeno si imala toliko problema s upisom na akademiju? 

A gledaj, umjetnost je užasno subjektivna stvar. Možda u tom trenutku nisam bila ono šta su oni tražili. Možda nisam imala ispravno postavljen glas. Možda sam imala previše splitski naglasak. Možda sam imala previše te neke lepršavosti. Akademija te na neki način svrstava u kalupe i onda te oblikuju. Možda u tom trenutku nisu u meni prepoznali potencijal da me oblikuju u ono što su oni željeli. Primjerice, na drugoj zagrebačkoj audiciji profesorica mi je rekla da sam prvu godinu bila puno više „nevina“. Dakle već drugu godinu oni su zaključili da sam ja bila već previše formirana, da će mene teže modelirati.

OK, ali zar akademija kao jedna obrazovna ustanova ne bi trebala biti u stanju prepoznati talent i svakog talenta napraviti dobrog glumca – ne samo od jednog specifičnog profila (npr. neformiranog glumca). 

Na akademijama se, na žalost, autentičnost glumca ne njeguje dovoljno. Ali kako da ti kažem – pitanje je kako bi se ja razvijala da sam upala iz prve i bi li bila tu gdje sam danas. Na kraju krajeva, Mira Karanović, najveća glumačka diva s ovih prostora, je na akademiju upala iz treće – to ti sve govori.

S druge strane, Jevtić je poznat po tome što prima već relativno formirane karaktere. Primjerice, sa mnom u klasi je čovjek od 32 godine koji je profesor povijesti, a 13 godina je radio kao carinik na granici. I njega Jevtić prima na studij glume.

Na drugoj si godini glume a već snimaš? Kako to ide paralelno?

Dok sam pokušavala upisati glumu, u Zagrebu sam išta na dramske radionice i na castinge (na sve koje sam mogla kao netko tko ne studira glumu). To su sve bili neplaćeni projekti, ali ja sam jednostavno imala želju za radom. U jednom trenutku otišla sam kod Kaje Šišmanović koju tada još ne poznajem. Ne znam niti tko je cura, znam samo da radi neki svoj projekt i da traži glumicu. Javim se producentici i pitam je li problem šta imam splitski naglasak (obzirom da je projekt u Zagrebu) i ona kaže da nije. Dođem na casting da bi na kraju ispalo bilo je dobro ali imaš splitski naglasak, producentica ti je krivo rekla, sorry ali baš mi treba cura iz Zagreba.

Kasnije krene Crno-bijeli svijet, ja nju vidim na seriji i pomislim “ala ludilo, kod nje sam bila na castingu.” Tri godine kasnije Kaja mene zove iz vedra neba i kaže “ej, otvorila se uloga splićanke – jesi zainteresirana?” Iz Srbije sam poslala casting i onda su me zvali na ponovljeni sa Slavkom. I tako sam dobila ulogu…

I eto na kraju upala sa Slavkom…

Da! Ha ha!

I kako ti je bilo sa Slavkom?

Predivno! Stvarno predivno! Kao prvo, on je odličan glumac. Ujedno je i nevjerojatno dobar partner, a u glumi je to najbitnije. Ima glumaca šta vole bit sami na sceni, radit monodrame, stand-up i tako to. Al ono šta većinu nas stvarno loži to je kad radimo nešto živo, kad se na sceni odvija neki život. A to se može dogodit samo između mene i tebe. Samo kad smo oboje tu. To je ono čemu se kao glumac stalno vraćaš.

Slavko je u tom pogledu divan, baš me oduševio. Bila sam iznenađena koliko je on mene čuvao i pazio na tom snimanju. Tebi je on brat pa ga poznaješ malo drugačije, ali za nekog sa strane on je zvijezda - a onda shvatiš koliko je on zapravo dobar čovjek.

Generalni dojam o CBS-u? Snimanje u Zagrebu i studiranje u Beogradu? Kako ti se sviđa četvrta sezona?

Što se snimanja tiče, bilo je malo zeznuto – neko vrime su me vozali iz države u državu. Doslovno bi direktno iz Zagreba došla na predavanje s kuferom. Ali to je generalno tako u ovom poslu.

Što se tiče serije, ja ti nisam tila čitat scenarij osim svojih vlastitih scena jer sam tila uživat u gledateljskom iskustvu. Ja sam inače seriju gledala s ćaletom i to mi je bilo ludilo jer je to njega vraćalo u mladost. Onda bi on meni objašnjavao neke stvari koje bi meni promakle i na kraju smo se kroz seriju baš bondali. Moram priznati da mi je prva sezona bila malo sporija (govorim o dinamičnosti kadrova i dužini scena), ali poslije su se razmahali i postali slobodniji, pa mi je tako od druge sezone serija postala super.

Da, slažem se. Meni se iz, kako ti kažeš, gledateljskog iskustva, čini da je sve u seriji napredovalo kroz sezone, posebice glumci. 

To je lipo čuti. To znači da projekt organski raste i da diše. Serija napreduje iz sezone u sezonu i zaista postaje bolja po svim parametrima. Često se dogodi da se samo štancaju sezone koje postaju sve gore i gore, što s CBS-om nije slučaj.

Meni je općenito CBS prva hrvatska serija u kojoj je gluma prirodna. Osobno mi se u hrvatskoj kinematografiji ne sviđa jezik koji se koristi u produkciji – u stvarnom svijetu nitko ne govori tako kako govore glumci na sceni. Srpska kinematografija je tu poprilično drugačija.

OK, ali moraš razumjeti odakle to potiče. To je nešto što je davnih dana uveo Branko Gavella (čije ime nosi i kazalište Gavella u Zagrebu) s namjerom da kazalište bude zaduženo za očuvanje hrvatskog jezika. Problem je u tome što se od tog doba do danas forma tog kazališnog jezika nije mijenjala, a s druge strane niko više tako ne govori. Akademije su općenito krute institucije koje se jako sporo mijenjaju i koje sebe smatraju čuvarima tradicije i kulturne baštine. Dakle, hrvatske glumce na akademiji uče da tako pričaju. Kao glumac u kazalištu MORAŠ tako pričati, a onda se to prenosi i na serije.

S druge strane, u Srbiji predmet dikcija na akademiji izgleda potpuno drugačije. Tamo je poanta isključivo da ti pričaš na način da te se čuje do kraja scene i da nemaš govornu manu. Ne stavlja se nikakav naglasak na posebnu melodiku, nitko ti ne govori „rečenica mora zvučati tako i tako.“ Iz tog razloga su njihovi glumci prirodniji – znaju pričati na sceni što im omogućava da budu spontaniji.