Interview: Vedran Milat

Vedran Milat, Splićanin koji već nekoliko godina živi u Damasku gdje radi kao direktor humanitarne organizacije i zamjenik šefa misije, dugogodišnji je polaznik i prijatelj škole Jantar. U razgovoru s Vedranom sat vremena izgleda kao par minuta, a vrlo lako bi bez problema mogli provesti nekoliko dana slušajući njegove zanimljive priče i anekdote. U nastavku Vam donosimo interview kojeg je dao za školu Jantar prilikom svog zadnjeg posjeta Splitu. Vjerujemo da će i Vama biti zanimljivo pročitati njegovu priču o tome kako su mu jezici otvorili vrata u jedan vrlo neočekivani svijet.

Bio si među prvim đacima naše škole – kako je pamtiš?

Prva su mi sjećanja na Jantar satovi u dnevnom boravku u stanu na Blatinama, početak je 90-tih. Imao sam sreću što su mi roditelji rano prepoznali važnost učenja engleskog jezika, a Jantar je bio u blizini, skoro preko puta našeg stana. Atmosfera je bila kućna, ugodna i prilagođena uzrastu, što je sigurno pomoglo u prevladavanju onog početnog “ajme moran sad opet u školu” osjećaja. Često je bilo i slatkih nagrada za točan odgovor na satu, a to mi je, naravno, bilo posebno drago. 

Koliko ti je učenje engleskog jezika u Jantaru pomoglo u životu? Je li imalo utjecaja na tvoj životni put?

Mislim da sam tek po završetku fakulteta zapravo shvatio koliko mi je učenje engleskog u Jantaru značilo. Mirjana je s nama nekako postigla da nismo nikada imali osjećaj da smo u školi i da učimo nešto novo, u Jantaru je to na neki način bio prirodan proces i vrlo sam rano prestao prevoditi u glavi te počeo i razmišljati na engleskom. Kako sam se nakon diplomiranja zaposlio u međunarodnoj organizaciji u kojoj je engleski radni jezik, zahvaljujući godinama provedenima u Jantaru nisam imao osjećaj da radim na stranom jeziku, tako da mogu reći da je škola engleskog imala presudnu ulogu u definiranju nekog profesionalnog puta.

Jesi li još uvijek u kontaktu sa svojom profesoricom Mirjanom Sobin?

Naravno. Godine provedene u Jantaru naš su odnos unaprijedile u prijateljstvo i gotovo obiteljsku atmosferu kad god se čujemo i vidimo, ne samo nas dvoje, nego i naše obitelji. Od kad je u mirovini, aktivna je i na drustvenim mrežama, skoro da je postala i „influenser“, tako da smo i na taj način u kontaktu, ćak i kada nismo u istom gradu, a poznato je da ni nju ni mene baš „ne drži mjesto“.

Što je utjecalo na tvoj odabir karijere?

Teško mi je reći. Jos sam u osnovnoj školi počeo putovati sa roditeljima, koliko su nam rat i njihovi poslovi i prihodi dopuštali. Rano sam počeo otkrivati da postoji dosta toga zanimljivog izvan Hrvatske i Splita, ljudi koji su se rodili manje sretni bez neke svoje zasluge. I koliko god to možda sada zvuči kao kliše, mislim da je to dijelom utjecalo da se zaposlim u međunarodnoj humanitarnoj organizaciji. Naravno, da se ne zavaravamo, izazov sam po sebi je bio rad u stranoj firmi, sa dalekim zemljama i nekim povlasticama koje firme u Hrvatskoj nisu pružale. Ali mislim da je nekakav osnovni osjećaj bio da na ovaj način spajam sve svoje, nazovimo ih, ljubavi – putovanja, pomaganje drugima, rad u dinamičnom i međunarodnom okruženju te, za hrvatske prilike, neloša poslovna ponuda.

Zadnjih par godina živiš u Damasku gdje vodiš ured humanitarne organizacije International Medical Corps. Koji su najveći izazovi u tvome poslu?

Da, od prošlog rujna sam operativni direktor i zamjenik šefa misije IMC-a u Siriji. Izazova je mnogo... Sirija je vec skoro desetljeće u ratu, sada je tu već cijela generacija djece koja se ne sjećaju razdoblja mira. Pokušavam dati sve od sebe da, u skladu sa glavnim humanitarnim načelima, sa svojim timom poboljšam životne uvjete onih najugroženijih. 

Zanimljivo je da je jedan od glavnih ureda te organizacije u Splitu. Zašto baš naš grad?

Split je u devedesetima predstavljao ured podrške za aktivnosti IMC-a u Bosni, Makedoniji, Kosovu... Kako se splitski tim pokazao profesionalan, stručan i uspješan, malo po malo je od ureda podrške narastao do jednog od četiri glavna ureda za cijelu organizaciju, uz Los Angeles, Washington DC i London.

Misliš li da je Split napredovao zadnjih par godina ili stagnira u razvoju?

Mislim da napreduje, ali nažalost sporije nego što bih ja to htio. Nisam od onih što u svemu nalaze samo loše stvari i kritike – mnogo se dobrih stvari dogodilo Splitu i u Splitu u zadnje vrijeme. Gastronomska ponuda buja, ima puno fantasticnih restorana i barova, na svjetskom nivou. Obnovio se Peristil, neki djelovi palače, otvoren je i novi aerodromski terminal... Naravno, ima tu još puno prostora za napredak. Ono što me kao Splićanina žalosti je što nam nedostaje nekakva dugoročna vizija napretka grada. Sve šta se radi je od godine do godine i ovisi često o nekim uskim privatnim ili političkim interesima. Često čujemo da nema dovoljno novca za neke razvojne projekte i s tom se izjavom kategorički ne slažem. Sredstava uvijek ima, samo treba imati mudrosti i volje da ga se rasporedi na pravi način.

Kako bi opisao lokalno stanovništvo Sirije?

Slični su nama po temperamentu. Na području Sirije su se tisućljećima mijesale kulture istoka i zapada i sve su one na neki način ostavile svoj trag. Uostalom – i naš je Sveti Duje bio Sirijac, a evo prihvatili smo ga kao svoga, to valjda nešto govori.

Kakav je njihov odnos prema strancima?

Moj je dojam jako pozitivan. Ja evo nisam u zadnjih skoro godinu dana nisam imao nikakvo loše iskustvo. Kad kažem da sam iz Hrvatske, stariji se odmah sjećaju koliko je Hrvatska u prošlosti sudjelovala u izgradnji Sirije (luke, brane...) i dosta ih je odlazilo studirati u Hrvatsku. Mlađima smo, naravno, najpoznatiji po nogometu, Luka Modrić otvara skoro svaka vrata.

Vjerojatno te ljudi uvijek pitaju je li opasno živjeti u Damasku. Može li se čovjek priviknuti na stalnu opasnost i kako se ti s time nosiš?

Čovjek se na sve privikne, pa tako i na život u ratnim uvjetima. Ja često volim reći da mi koji radimo u ovoj branši imamo malo poremećen sustav procjene sigurnosti, tako da ono što je meni već postalo normalno, mnogima će biti na rubu ili ćak izvan komfort zone. Ono što mogu reći je da su ratne operacije relativno daleko od Damaska i da je život u gradu uglavnom normalan, koliko to može biti. Damask je prekrasan, jedan je od najstarijih gradova ljudske civilizacije i čovjek stvarno može uživati u njemu.

Koji su tvoji hobiji?

Ovisi o sezoni. Ljeti je to definitivno ronjenje i sve što je povezano sa morem, plovidba brodom, ribolov, jedrenje, wakeboarding... Zimi je to snijeg i snowboarding. Već se skoro deset godina bavim ronjenjem na dah i međunarodni sam sudac po obe svjetske federacije, tako da sam često po natjecanjima. Kad dođeš do nekog sudačkog ranga, čovjek se nađe na lijepim destinacijama, Bahami, Kanarsko otocje, Dominica. Prošle sam godine sudio svjetsko prvenstvo u Turskoj. Tu su, naravno, uvijek i putovanja sa prijateljima, ali večinom je to nekakav aktivni odmor.    

Puno putuješ. Što ti putovanje znači?

Putovanja su jedan jako bitan dio mog života i siguran sam da će tako biti i ubuduće. Na putovanja sam spreman potrošiti i zadnju kunu koju imam. Otkrivanje novih mjesta i civilizacija, ljudi koji su drugačiji, a opet slični nama, to je nešto neprocjenjivo. Putovanja su me naučila da cijenim različitosti i da kroz upoznavanje drugih kultura prilagodim svoje shvaćanje svijeta oko sebe. Često čujemo onu priču da je Bog, kad je stvarao zemlju, zaboravio na Hrvate te im je kasnije dao zemlju koju je za sebe ostavio. U zadnjih 20tak godina sam tu priču čuo mnogo puta na raznim mjestima na nekoliko kontinenata. Naravno, i dalje mislim da je Hrvatska nestvarno lijepa i samo je jedno „doma“, ali to ne znači da na Zemlji nema još puno prekrasnih mjesta. 

Misliš li da je važno učiti strane jezike?

Definitivno. Moj je djed uvijek govorio onu staru poslovicu da čovjek vrijedi onoliko ljudi koliko jezika prčca i u svojoj 90-toj godini je čitao na talijanskom i engleskom, te učio nove riječi. Znanje stranog jezika ti omogućava da neku zemlju ili narod upoznaš dublje i detaljnije. Ja sam trentuno zastao na engleskom, njemačkom i francuskom, uz osnovno razumijevanje talijanskog, a evo od nedavno učim i arapski. Kada govoriš strane jezike, mogućnosti su ti jednostavno veće, a obzori širi.

Misliš li da je svijet zaboravio na humanost u svojoj opsjednutosti profitom i mržnjom ili ima nade za bolje sutra?

Uvijek ima nade za bolje sutra, ma koliko god se nekada budućnost činila crnom. Česta je pogreška misliti da je individualan napor za boljim sutra nebitan, jer eto što će to značiti u moru onih koji rade protiv zdravog razuma. Svaki je trud bitan i svatko treba krenuti od sebe. Opet možda zvuči kao kliše, ali iskreno mislim da je to tako. Jedna plastična vrećica manje u moru, jedna staklena boca umjesto jednokratne plastične, šetnja umjesto vožnje autom – sve to znači. Početkom ove godine sam naišao na web stranicu Future Crunch koja se bavi isključivo pozitivnim vijestima i ostao zapanjen – niti jednu od tih vijesti nisam pročitao na uobičajnim i popularnim interentskim portalima, a svaka od njih je fantastična za čovječanstvo. Toga nam fali – malo pozitive da nas pogura.

Koja je uloga učitelja u današnje vrijeme?

Rekao bih da je ključna. Učitelji su produžena ruka roditelja i neizostavni su u oblikovanju djece da izrastu u dobre ljude. Za vrijeme svog školovanja susreo sam se sa mnogo krasnih učitelja, s kojima sam kasnije postao prijatelj, te se i danas rado vidim s njima. Bilo je i loših iskustava koje se trudim zaboraviti, ali u globalu mislim da sam imao sreću. U učitelje treba ulagati i trebamo sustav koji će ih izgrađivati i poticati da stvaraju dobre ljude, koji će graditi bolju budućnost. Naposlijetku – budućnost nam o tome i ovisi.